Naslovna Znamenitosti Gradski park

Gradski park

knjiga "Korzo stare Bijeljine" |
577

Godina je 1891. centar Bijeljine polako, ali sigurno odbacuje orijentalni izgled i zamjenjuje ga novim evropskim. U gradu su već izgrađeni hotel, banka, Komunalna škola, šetalište u glavnoj ulici…

Još više od novih zgrada, primjetna je promjena u kulturi i načinu života Bijeljinaca – oblačenju, međusobnom ophođenju, privređivanju, a možda je najuočljivija promjena u načinu provođenja slobodnog vremena. Bijeljinci (i Bijeljinke!) sve više izlaze izvan zidina kuća i dvorišta u potrazi za razonodom. Pored hotela i kafana, jedno od središta društvenog života postaje šetalište u glavnoj ulici, preteča korzoa iz potonjih decenija.

U to vrijeme prostor današnjeg Gradskog parka je zapuštena ledina zvana Pašića-meraja, koja je služila za stočnu pijacu u pazarne dane, a ostatak sedmice koristili su je seljaci iz okolnih sela za odmor zaprežnih konja i volova, a oko njih je rijetku travu brstila sitna stoka bijeljinske sirotinje. U jesen se livada pretvarala u kaljugu, a zimi se ledila i postajala idealno mjesto za zabavu djece iz okolnih naselja.

Devet godina prije godine u kojoj počinje ova pripovijest, u Francjozefsfeld (današnje Novo Selo) sa roditeljima se doselio dječak po imenu Johan Kajzer. Nakon školovanja u Austriji, vratio se u Semberiju i zaposlio kao službenik (beamter) u Odjeljenju za lovstvo i podizanje šuma bijeljinske Opštine. Ledina bi vjerovatno ostala još dugo zapuštena da mladi opštinski beamter, ali i zaljubljenik u prirodu, početkom 1891. godine nije zatražio, a Opština odobrila kupovinu sadnica za budući park. Johan Kajzer je od početka ideju podizanja parka shvatio njemački pedantno i predano. Nakon izrade plana budućeg parka, napravljenog po ugledu na parkove u Austriji i Mađarskoj, Johan je dva puta odlazio po sadnice u Beč i Peštu, a najviše je nabavio sadnica platana (do tada nepoznatog u ovim krajevima) i kestena za aleje parka. U tovarima su bile i sadnice topole, lipe, jablana, jele, tuje, bora i bukve. Nisko alpsko rastinje je bilo predviđeno za imitaciju grmlja, a među sadnicama je bilo i nekoliko egzotičnih biljnih vrsta, kojih sada, nažalost, u parku nema.

Skoro svi zasađeni primjerci su se primili, ali ubrzo su nastale nevolje… Tadašnji Bijeljinci nisu mogli da shvate svrhu zabrane ulaska zaprega i stoke na dojučerašnju zapuštenu ledinu, niti sađenje tolikog broja drveća u gradu, koje, pri tom, ne rađa voće. Za njih su to bile samo nove beamterske novotarije i kaprici i nije trebalo da prođe dugo vremena da djeca, često na nagovor starijih, počnu da lome i čupaju mlado drveće. Mnogo muke je imao Johan Kajzer (od Semberaca ubrzo prozvan “Jovan Car”, što je bukvalni prevod njegovog imena i prezimena) da, s motkom u ruci, odbrani park od buljuka djece*. U najvećoj mjeri je uspio, a ubrzo su i Bijeljinci promijenili navike i Gradski park je postao njihovo omiljeno mjesto za okupljanje. U parku je u prvo vrijeme postojala staklena bašta za odgajanje cvijetnih vrsta, a sve do sedamdesetih godina 20. vijeka u centralnom dijelu Parka je radila kafana-restoran koja je bila omiljeno mjesto za razonodu Bijeljinaca, pogotovo u toplijim dijelovima godine.

Prva velika nesreća koja je zadesila Park dogodila se 28. juna 1928. godine kada je nevrijeme oštetilo više od četvrtine stabala, a nova nesreća se dogodila krajem Drugog svjetskog rata, kada su neprijateljski vojnici uništili sve zimzeleno drveće u Parku, pa čak i najveća debla, praveći od njih novogodišnje jelke.

Mnoge generacije mladih su se u Parku prvi put zaljubile ili poljubile, mnoge dobre knjige su pročitane ovdje i napravljeni prvi koraci ili krugovi biciklom. Po dešavanjima u Parku su se mjerila godišnja doba – u tople mjesece korzo i muzika su bili u Parku, a u poznu jesen i u zimu, korzo se selio na glavnu ulicu, a muzika u hotel. Za starije sugrađane i rekreativce Park je, prije svega, oaza čistog vazduha i utočište mira, tišine i hladovine, a za djecu to je idealan prostor za igru.

Nažalost, Gradski park je još uvijek žrtva obijesnih ljudi koji ga uništavaju, prije svega, kandelabre i klupe, ne shvatajući vrijednost velike zelene površine za Bijeljinu. Zato je u planu velika obnova Gradskog parka – postavljanje nove rasvjete i izgradnja kafea u središnjem dijelu Parka, gdje je i nekada postojao. Vjeruje se da će to doprinijeti stvaranju novih sadržaja koji će privući mnogo više Bijeljinaca u ovu oazu prirode u centru grada i vraćanju stare slave zelenom ponosu Bijeljine.

Ostavite komentar

avatar
  Subscribe  
Notify of